Priče o sunčanici koja je ubila Muriće, Lolovom odnosu prema ambalaži, kapama na slikama Hida Masličića i smrti na pozornici prilikom izvođenja opere Pjetra Maskanjija

VITEŠTVO

Nastavnik muzičkog u osnovnoj školi, Remko, lagao je koliko je jezik mogao da mu skače po ustima. Na svakom času je lagao. Lagao je da u garaži ima parkiran ferari koji ne vozi po našem gradu da ne bi izazivao pažnju lopova. Lagao je da se u Minhenu naslonio na zid zgrade koja se pomjerila jer to je bila zgrada na točkiće. Ali dobar je bio. Remko je jedini nastavnik koji je tražio da đaci svakodnevno uče muzičku kulturu. Iako nikad nisam volio muziku, draga mi bijaše istorija muzike. Kompozitori, opere, simfonije... morali smo znati sve. I više od toga. Pamtim, kad je Remko govorio o Pjetru Maskanjiju i njegovoj operi Kavalerija rustikana... Alfio ubija Tirudua. Nama je Remko rekao čak i ovo: Prilikom jednog izvođenja ove opere, neki pjevač, zaista je ubio drugog pjevača tako da je publika mislila da je riječ o vjernoj glumi, ali bila je to smrt. Više od dvadeset godina nosio sam taj događaj, tu čudnu smrt na sceni. Ah, književna moja glava, pade mi na um da to, u drami, povežem sa Jasonom koji u starosti gine ispod broda Argo. Imao sam u glavi repliku:

Tu gdje si stekao slavu
treba da ostaviš glavu
.

Otišao sam u školu i pitao Remka: U kojoj knjizi da nađem ime operskog pjevača koji je izgubio život na sceni? On je ćutao. Bio sam siguran da nikad nije lagao o istoriji muzike. Obećao je da će potražiti tu knjigu. Sreo sam ga poslije nekog vremena, ali se pravdao da nije pronašao knjigu u kojoj je doznao za pogibiju. Tada sam se zainatio da otkrijem, da li je i to slagao. Pozvao sam književnicu Mariju Knežević čiji su roditelji muzičari. Oni nisu znali. Uputili su me na violinistu Stefana Milenkovića. On takođe nije znao za stvarnu pogibiju u Kavaleriji rustikani. Ali je znao kome da piše... no, čak ni prijatelj Stefana Milenkovića, čuveni italijanski tenor Andrea Bočeli nije znao za taj podatak koji ga je zaintrigirao pa se raspitivao kod nekih istoričara opere u Italiji... Bočeli mi je poslao pismo u kojem kaže da je opera Kavalerija rustikana, od premijere 17. maja 1890. pa do smrti Pjetra Maskanjija 1945, izvedena više od četrnaest hiljada puta i ko može znati šta se sve dešavalo... Nedugo zatim, na ulici sam sreo nastavnika Remka, i rekoh mu koga sam sve pitao, i rekoh mu da niko ne zna detalje o čudnoj smrti na sceni, tokom izvođenja opere. Nastavnik Remko, nagnuo se prema meni, i očinski mi rekao: Nemoj se opterećivati tim stvarima. Muzika je čista laž.

SUNČANICA

Čim uđeš u Crnu Goru, pogledaj one livade sa lijeve strane... Tu su živjela dva brata. Murići. Mnogi znaju priču o njima. Ostali bez oca i majke, htjeli da se požene i počeli zidati kuću. Dobro je išao posao u proljeće, uradili temelje, podigli zidove prizemlja, a žarkog juna nalili prvu ploču i počeli zidati sprat... Radili njih dvojica, zidali, koristili libelu i visak, načinili dobre zidove, ali, bilo je toplo na ploči, znojila se braća... često je trebalo odlaziti na česmu i natočiti hladnu vodu. Posvađaše se braća oko toga, ko će ići po vodu. Zainatiše se. Zakleli se i jedan i drugi da neće ići, a bili su vreli dani... Radili, radili i jedan na drugog čekali. Ušla im kroz kožu sunčanica.  Jedan brat je legao, ali je drugi mislio kako se samo pravi malaksao da bi mu drugi natočio vodu. Drugi je radio i čekao na prvoga, a prvi je nečujno crkao. Onda je i drugi pao. Tako su obojica pocrkali čekajući kap vode. Pitao sam ljude, po čemu pamte braću Muriće. Kažu, bili su blizanci. To je logično. Jer svaki blizanac osjeća šta drugi blizanac misli.

AMBALAŽA

Nakon četvrtog razreda Gimnazije, majka me poslala u Bijelo Polje, da pomažem u radnji naših rođaka i tako zaradim neku paru za studije. Radio jesam i zaradio, a platili su mi mnogo više, a još više sam pojeo - protutnjao sam kroz tu prodavnicu kao gladna godina. Rođaci su ubrzo na radnju stavili katanac... Među mnogim mušterijama, jedan čudan. Zvao se Lolo. Nejasan čovjek, imućan. Ali, ako je kupovao čokoladu, napolitanke, keks, kafu... tražio je da uklonimo ambalažu i da mu sve to damo u ruke. Čak bi donosio flašu i mi bismo mlijeko iz tetrapaka sipali u njegovu flašu. Tražio je i da mjerimo banane bez kore. Sve smo radili kako je tražio, a on je dobro plaćao i ostavljao bakšiš. I svaki put bi rekao: Mrzim ambalažu! Mrzim ambalažu! Te riječi odzvanjale su u meni godinama.  A jednog jutra, mnogo kasnije, na crnogorskoj televiziji gledao sam emisiju o Lolu. Odlikovan od strane Ministarstva zdravlja. Lolo je, to nisam znao, bio dobrovoljni davalac kože.

KAPE

Svaki je starac nekada bio mlad. Tako i moj rođak, Hido Masličić, stari slikar. Rođen je prije Drugog rata. U Beranama. Dobro je zapamtio rat. Vojnicima je kao dijete tražio kape. I davali mu. U kokošaru je držao sve kape. Ponekad, ujutru, Hido bi stavio neku kapu na glavu. Popodne bi ta vojska ušla u Berane i preuzela vlast. Imao je razne kape: kape Hitlerove i Musolinijeve vojske, partizansku, četničku, i kapu muslimanske milicije. Koju kapu ujutru stavi i izađe na ulicu, ta vojska popodne osvoji grad. Često bi Hido promijenio kapu, često se mijenjale vlasti. Kada su partizani sedmi put uzeli vlast, Hidov otac je sakrio sinu one ostale kape da vidi - da li će partizani zbilja zadržati vlast. I ostali su. Dobili su rat. Dok je mijenjao kape, Hido se nije osjećao kao umjetnik, ali je, nakon rata, otišao u slikare. Moj rođak Hido Masličić. Nikada nije slikao ljude. Ni glave. Ni lica. Na njegovim platnima dominiraju kape.

Umro je januara 2020. Sahranjen je na groblju Gazilar u Novom Pazaru.