Sve ofanzive Branka Ćopića

Na današnji dan 1984. preminuo je Branko Ćopić. Omiljeni dečji pisac, tvorac partizanske književnosti koji je slavio „ognjeno rađanje domovine” u jednom trenutku „etiketiran” je kao jeretik koji je „zaglibio u satiru”, kako je rekao Josip Broz Tito.

Sve je počelo ubrzo posle rata. Ćopić je već afirmisan pisac, autor "Priča partizanki", "Pesama pionirki", ali i drugih dela koja slave antifašističku borbu.

Ipak, uočava i pojave koje nameću ono čuveno pitanje "jesmo li se za to borili". Godine 1950. objavljuje Jeretičku priču, u kojoj opisuje kako se u "primorskoj vili, građenoj za nenarodne Jugoslavije", odmaraju narodni prvaci. Koji, sasvim očigledno, ne žive kao sav ostali jugoslovenski radni narod.

Vrlo oštra kritika stigla je ubrzo sa stranica Borbe, gde se u dva nastavka pojavio nepotpisan tekst "'Junaštvo' Branka Ćopića". U članku se ocenjuje da je Ćopić podvalio graditeljima socijalizma i da blati ceo sistem, te da su njegove satire u stvari izraz buržoazije i njenih prirepaka koji guraju ka anarhiji. Ubrzo se saznalo da su nepoznati autori u stvari Moša Pijade i Milovan Đilas.

Malo zatim, na kongresu AFŽ-a, samo Josip Broz Tito analizirao je pripovetku:

"Šta je bilo rečeno u Ćopićevom članku? (...) Ja sam ga pročitao i u njemu vidio aluziju na naše najviše rukovodstvo. On je pomenuo ministra, pa je zatim uzeo pomoćnika ministra, a ja kažem da su naši pomoćnici ministara najveći mučenici.
(...)
On je uzeo čitavo društvo i prikazao ga, odozgo do dolje, kao negativno, što znači da ga treba slistiti. Takvu satiru mi nećemo dozvoliti i ostaviti je bez odgovora. Ne treba se bojati da ćemo ga mi zbog toga što je on to pokušao hapsiti.
(...)
On je jasno kazao šta je i ko je, on je zaglibio, on je pokazao da je, svjesno ili nesvjesno, postao instrument u rukama reakcije, a indirektno i u rukama Informbiroa. Takvi naši umjetnici ne mogu uživati simpatije niti rukovodećih ljudi niti naših naroda. (Jednodušno odobravanje.) Ne mogu, bez obzira kakve su bile njihove zasluge."

Navodno je nekako pre tog Titovog govora Ćopić, sluteći da priča neće proći neopaženo, pisao nekom drugu Veljku, pretpostavlja se Vlahoviću, da uzroke za tu priču ne treba tražiti u njegovom "seljačko-kulturnom anarhizmu", nego u jednostavnoj i dobronamernoj želji da izvrgne ruglu pojave koje mu bodu oči, a za šta je verovao da će imati podršku Partije i poštenih i razumnih ljudi.

"Pišite romane, njih niko ne čita!"

Čaršija prepričava kako je posle hajke na pisca zbog Jeretičke priče čak Ivo Andrić savetovao Ćopiću da umesto priča počne da piše romane, jer njih niko ne čita. Da li zato, ne zna se, ali zaista je 50-ih godina objavio nekoliko romana. Nisu bili jeretički, ali, za ono vreme, jedan svakako nije bio pravoveran. Pišući o srpsko-srpskom sukobu u Drugom svetskom ratu, Ćopić je prekršio još jedan tabu.

Gluvi barut nas vodi u bosanske planine gde su srpski seljaci usred ratnog meteža, zbunjeni između dve ideologije. Ipak, više se opiru komunističkoj, jer je partizanski komesar Španac indoktrinirani fanatik, za razliku od bivšeg kraljevog oficira Miloša Radekića.

Kontroverze oko tog dela trajale su više od tri decenije, a kasnije je odlagano i snimanje filma. Reditelju Bati Čengiću pošlo je to za rukom tek pred sam kraj Federativne Jugoslavije.

Ta ideološki intonirana priča nastala je u periodu uslovno rečeno primirja, između dobrodušnog Nikoletine Bursaća i Ninovom nagradom proslavljenog romana Ne tuguj, bronzana stražo. Ipak, medeni mesec kratko je trajao. Da li zbog Gluvog baruta ili "nepodobnog" intervjua na gostovanju u Sovjetskom Savezu, tek - Branko Ćopić isključen je iz Partije.

Od kritike društva, ipak, nije odustajao. Izgovarao ju je i deceniju posle isključenja iz Partije, ne slučajno - 1968. To je i godina kada je postao redovni član SANU, a baš tada je govorio o Branislavu Nušiću, ocenivši da Nušićevi kapetani i ministarke i dalje žive, ne samo u knjigama.

Pojedini književni kritičari smatraju kako su najdisidentskije knjige Branka Ćopića upravo one koje tadašnji režim nije prepoznao kao takve.

Ideologija Ježeve kućice

U ideološkom ključu neki su čitali čak i politički sasvim naivnu Ježevu kućicu. Priča o Ježurki Ježiću tako je postala politička alegorija u kojoj su vuk, medved i divlja svinja shvaćeni kao domaći izdajnici, Lija kao Staljin, dok je slavni lovac, koji čuva rođeni dom, naravno - bio Tito.

Iako je kritika osporavala to tumačenje, neki su u njemu videli razlog progona Ježeve kućice iz škola u Hrvatskoj početkom ovog veka. Drugo obrazloženje bilo je - nerazumljiv jezik. Ipak, izgnanstvo je, srećom, posle nekoliko godina ukinuto.

U rodnoj Bosni i Hercegovini Branko Ćopić već je, čak i nakon poslednjeg rata, nešto bolje stajao. U jednom entitetu je čak dobio i lik na novčanici, i to istoj onoj koja je u drugom entitetu imala lik Skendera Kulenovića.

Ipak, nijedan od dvojice pisaca više nije sredstvo plaćanja. Pomenuta novčanica, zbog male vrednosti - koja je bila samo pola marke - povučena je iz upotrebe.

U Beogradu, jedna opšteprihvaćena zabluda, čuva uspomenu na Ćopića. Most pod kojim je prespavao prvu noć u Beogradu, posle Ćopićeve smrti svi su uvereni da je Brankov, kao iako kao i Ćopić, nosi ime po jednom drugom književniku.